Upotreba vještačke inteligencije (AI) u kreativnim industrijama doživljava eksponencijalni rast. Alati poput ChatGPT-a, DALL·E-a, Midjourney-a i sličnih postaju svakodnevni dio rada umjetnika, pisaca, dizajnera, marketinških agencija i pravnih savjetnika. Međutim, sa širenjem AI tehnologija postavlja se jedno ključno pitanje: ko je vlasnik djela koje stvori vještačka inteligencija?
Ovo nije samo tehničko, već i duboko pravno i etičko pitanje koje se tiče suštine autorskog prava. Da li se AI-generisano djelo može smatrati originalnim autorskim djelom? I ako može – ko je njegov nosilac autorskog prava?
Ko može biti autor prema važećim zakonima?
Prema zakonodavstvima većine zemalja, uključujući Bosnu i Hercegovinu, zemlje Evropske unije i Sjedinjene Američke Države, autor može biti isključivo fizičko lice, odnosno – čovjek. Ovo znači da samo ljudsko biće može imati status autora i samim tim biti nosilac autorskog prava.
Ukoliko neko djelo nastane u potpunosti kao rezultat rada AI sistema, bez bilo kakvog ljudskog doprinosa, takvo djelo ne ispunjava osnovni uslov za zaštitu autorskim pravom – uslov originalnosti koja potiče iz ljudske kreativnosti. U tom slučaju, sadržaj se može smatrati dijelom javnog domena, odnosno slobodnim za korištenje od strane bilo koga.
Kada čovjek koristi AI kao alat
Drugačija je situacija kada čovjek koristi vještačku inteligenciju kao alat za kreativno izražavanje. Na primjer, ako autor unese instrukcije, parametre, izvrši selekciju ponuđenih rješenja, uredi i doradi sadržaj – onda se taj ljudski doprinos smatra ključnim za nastanak djela. U tim slučajevima, autorsko pravo pripada čovjeku koji je koristio AI, jer se AI tretira kao pomoćno sredstvo – poput fotoaparata, računarskog softvera ili digitalne olovke.
Pravna praznina: šta kada AI djeluje autonomno?
Najveće dileme nastaju kada AI sistemi djeluju visoko autonomno, stvarajući sadržaj koji izgleda originalno, ali bez direktne i opipljive ljudske intervencije. U teoriji postoje tri glavna pravna pristupa ovom pitanju:
Djelo ne podliježe zaštiti autorskim pravom – što je trenutno najzastupljeniji stav.
Autorsko pravo pripada korisniku AI sistema – ako se može dokazati da je dao značajan doprinos (npr. kroz unos podataka, nadzor i finalnu obradu).
Prava pripadaju programeru AI sistema – što je pravno, etički i tehnički diskutabilno, jer programeri često nisu direktno uključeni u kreaciju konkretnog sadržaja.
Sudska praksa: AI ne može biti autor
Jedan od najpoznatijih primjera dolazi iz SAD-a, gdje je Stephen Thaler pokušao registrovati autorsko pravo na umjetničko djelo koje je kreirao njegov AI sistem DABUS. Američki sud je odbio zahtjev uz obrazloženje da prema važećem zakonu, autor mora biti čovjek, čime je dodatno potvrđen stav da AI – bez obzira na sofisticiranost – ne može biti pravni subjekt autorskog prava.
Budućnost autorskog prava i AI tehnologija
Iako trenutni pravni okvir ne priznaje vještačku inteligenciju kao nosioca autorskog prava, jasno je da će se zakonodavstvo morati prilagoditi novim tehnologijama. U budućnosti možemo očekivati:
-
Uvođenje hibridnih modela zaštite gdje će se prepoznati kolaboracija čovjeka i mašine.
-
Specifične kategorije prava za AI-generisane sadržaje, poput srodnih prava.
-
Standardizaciju uslova za priznanje ljudskog doprinosa u procesu kreacije.
Zašto je ovo važno?
Tema vlasništva nad AI-generisanim djelima posebno je značajna za:
-
Stručnjake za intelektualnu svojinu
-
Autore i umjetnike
-
Softverske inženjere i AI programere
-
Marketing i kreativne agencije
-
Startupe i kompanije koje razvijaju AI alate
Razumijevanje ovih pravnih izazova je ključno kako bi se izbjegle potencijalne zloupotrebe, pravni sporovi i gubitak prava nad sadržajem koji ima komercijalnu ili umjetničku vrijednost.